Hrana?
Većina prehrambenih artikala kupljenih u obližnjem supermarketu ili dućanu predstavlja potencijalni zdravstveni rizik. Sve češći slučajevi salmonele i ostalih oblika trovanja hranom su samo vrh sante leda problematike današnje ljudske prehrane koja se temelji na konzverviranim, pesticid-iziranim, pasteriziranim, plastificiranim, GMO-inficiranim i na ostale načine kontaminiranim prehrambenim artiklima. Velike korporacije koje kontroliraju proizvodnju i prodaju hrane uopće ne mare za zdravlje čovjeka niti za fatalne ekološke posljedice tzv. industrijske poljoprivrede već se samo brinu za svoj profit.
Rafinirani šečer, obična kuhinjska sol, bijelo brašno i rafinirano biljno ulje te u novije vrijeme sve češći umjetni zaslađivači (aspartman) i umjetni pojačivači ukusa (mononatrijev glutaminat) su toksični elementi toliko štetni za ljudsko zdravlje da su odavno trebali biti zabranjeni. Interesantno je da su ovi toksični sastojci i dalje temelj ishrane većine ljudi i to najčešće u obliku kruha, peciva i slatkiša. Stoga nije čudno da se kruh katkad naziva hrana robova jer deblja, zatupljuje i pasivizira čovjeka na radost vlastodržaca, a istovremeno nema nikakvu hranjivu vrijednost već dapače djeluje toksično na organizam. Interesantno kako je većina ljudi i dalje ovisna o ovoj vrsti namirnice, na sličan način kako je alkoholičar ovisan o alkoholu, pušač o cigaretama, narkoman o drogi, jer bez obzira što i znaju da im to šteti i dalje se vračaju po još. Da li se itko zapitao zašto su razne pekare najposjećenije ustanove nakon uvijek popularnih ugostitetljskih objekata iliti kafića? Pitam se zašto se više trude lagati i uvjeravati nas da živimo u demokratskom sustavu gdje navodno imamo slobodu izbora, kad je u pitanju obično robovlasničko društvo s tim da je faraonski bič zamijenjem tupošću i pasivizacijom čovjekava uma koji se onda dobrovoljno javlja na službu svom gospodaru.
Danas je većina ljudi jednostavno neuhranjena ili ima veće ili manje zdravstvene probleme koje se direktno mogu povezati s lošom ishranom. Zbog uništavanja tla raznim kemikalijama u obliku umjetnih gnjojiva, pesticida, herbicida čak i relativno dobro izbalansirana prehrana temeljena na voću i povrću nije adekvatna jer je tlo osiromašeno nutrijentima (mineralima), stoga ni čovjekovo tijelo ne dobiva zadovoljavajuće kvalitetne nutrijente bez obzira na eventualno veliku količinu onoga što se pojede.
Rješenja su nam na dohvat ruke jer je zdravlje prirodno stanje našeg organizma i možda je za početak dovoljno prestati konzumirati otrove kako bi se stvari pomakle u pozitivnom smjeru. Ovdje možemo naučiti nešto i od životinja (divljih) koje će radije uginuti nego pojesti kontaminiranu hranu. Razlog je vrlo jednostavan, njihova osjetila im govore da to ispred njih jednostavno nije hrana, a kako uvijek slušaju svoj zdrav razum i instinkt (za razliku od većine ljudi), onda tu smjesu jednostavno zaobiđu u širokom luku. Svatko tko je probao post pa čak i kratkotrajni od jedan ili dva dana može svjedoćiti da se osjeća bolje jer mu se organizam u biti odmara od procesiranja otrova koje svakodnevno unosi u sebe misleći da se hrani.
Osim ovog svojevrsnog bojkota plastificirane sintetičke hrane iz blještavih supermarketa, rješenje leži u konzumiranju zdravo uzgojene, ekološke i organske hrane. Danas čak i u Hrvatskoj postoje brojni ekološki uzgajivači hrane, broj OPG-ova svaki dan raste, a tu su i grupe lokalne razmjene gdje se hrana može direktno kupiti od uzgajivača, a koje su dostupne u svim većim gradovima. Stoga nije problem preusmjeriti svoju energiju u obliku volje, vremena i novca podržavajući te ljude i lokalnu zajednicu, a ne gubiti energiju šetajući po trgovačkim centrima i kupovati sintetički otpad u obliku hrane, odjeće, obuće i raznih hi-tech gadgeta. Uzgoj vlastite hrane u svom vrtu ili na svom imanju je nešto što bi trebalo biti omogućeno svakom čovjeku, jer vlastiti vrt osim izvora zdrave hrane, zdravlja i obilja pruža i puno više onome tko se brine o njemu. Da država uistinu radi za dobrobit svojih građana, vrlo lako bi riješila egzistencijalno pitanje svakog pojedinca i obitelji na način da aktivira gomilu zapuštenog poljoprivrednog zemljišta te da ista trajno dodjeli ljudima koji bi onda imali način da se mogu prehraniti i zemlju na kojoj mogu živjeti.
Ovaj tekst sam počeo pisati samo radi jednog slučaja kad mi se pred očima otkrio užasni mehanizam koji se koristi kako bi se uvozno voće konzerviralo prilikom transporta. Iako sam to donekle već znao i slutio, a i često sam gledao u te natpise i upozorenja, sve do sada se nisam na to obazirao. Više to neću ignorirati i da parafraziram meštra iz Velog Mista, više neću mučat! Oho!
Ovako priča počinje: potreba za praznim kartonskim kutijama me odvela do obližnjeg trgovačkog centra gdje sam besplatno došao do pristojnih količina kartonskih kutija u kojima je bilo zapakirano voće koje se prodaje u rinfuzi. Međutim, nisam ni slutio da ću osim kartonskih kutija dobiti i precizne informacije (crno na bijelo) čime se sve tretira voće iz uvoza koje se prodaje kao hrana po policama svih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj. Naime na svakoj kutiji jasno piše deklaracija artikla i naziv kemikalije kojom se voće tretiralo da se održi tijekom transporta i skladištenja. Pa idemo tamo gdje nas ove informacije vode...