Projekt Tirkizna Šuma
Sjedeći na svom omiljenom mjestu za kontemplaciju na malom brdašcu, dijelu Kozjaka, u neposrednom kontaktu s Majkom Zemljom s svojim bosim nogama, pozornost mi je privukla buka, možda više neodređeni šum gradskog života, možebitno tutnjave cestovnog prometa, možebitno stvarni šum velikih strojeva iz Cemexa (bivšeg Dalmacija Cementa). Svaki planinar koji se penjao na Kozjak zna da se taj neugodni šum čuje s skoro svake točke južne strane Kozjaka, a toliko je prezistentan da se skoro svaki Kaštelanin, ali i svaki čovjek koji živi u gradu i navikao na taj 'bijeli' pozadinski šum.
Ta pozadinska buka gradskog života koju rijetko tko više zamijećuje me upravo i podsjeća na veliki mlinac koji se uporno i uporno okreće i doslovno isisiva život iz ljudi koji jadni u ispunjavanju svojih 'obveza' (kako li to samo stresno zvuči) više i ne primjećuju kako se lagano 'zakuhava' voda u kojoj kao ribe plivaju pokušavajući preživiti. Živeći takvim stilom života (besmislenim ili non-sense) većina ljudii više nije senzitivna za ono što se događa oko njih, pa štoviše ignorira i ono što se događa i u njima samima često se iznenadivši kako 'najednom' obole. Učestali, skoro svakodnevni zvuci sirena hitne pomoći i prepuni odjeli u splitskim bolnicama više sliče na neke slike iz rata. Kad bolje promislim, rat se uistini vodi, i to nemilosrdni tihi rat protiv čovjeka, njegovog integriteta, mentalnog i fizičkog zdravlja, samog života. Problem je što većina ljudi nije svjesna ovog 'tihog' rata koji nikad nije objavljen i koji se ne prati uživo preko CNN-a ili nekog drugog televizijskog programa.
Kao što je Andre ispravno primjetio (lik iz filma iz 1981.g) grad predstavlja jedan veliki koncentracioni logor u kojem ljudi ispunjavanju besmislene zadatke, doslovno radeći Sizifov posao, prevrčući jednu gomilu gluposti za drugom. Svaki gradski čovjek je ujedno i stražar logora te čini sve kako bi spriječio ili bar otežao da netko ne odluta iz zacrtanog obrasca razmišljanja i djelovanja koji se možda može svesti na dvije osnovne radnje: zaradi novac, troši novac i opet tako ukrug (kao mali pokusni miš koji se vrti u krug na svom kolutu u svom malom kavezu).
Bez obzira na sve ljudi se ipak većinom bude iz hipnoze, postajući svjesni nakaradnosti sistema u kojem žive. Uviđajući da se čovječanstvo ubrzano budi, vladari iz sjene, oni kojih ima manje od 0.1% svjetske populacije, ali koji drže 90% resursa/novca/poluga moći u svojim rukama, mračne sile kako ih ja zovem, koje imaju itekako koristi držati ljude zagljupljene, uspavane ili u grčevitoj borbi za vlastiti opstanak uviđaju da im kontrolni mehanizmi pomalo pucaju, stoga sav svoj fokus usmjeravaju na ubrzano uvođenje 'nove' tehnologije za koju se nadaju da će im pružiti bolju kontrolu nad svakim pojedincem na planeti te jaki propagandni mehanizam i još jednu moćnu polugu kontrole uma nad masama. Internet, Facebook, tzv. 'pametni' telefoni i ostali komunikacijski, multimedijalni i tehnološki 'gadgeti', naprave i aplikacije toliko okupiraju ljude, tako da i ono malo slobodnog vremena provode fokusirajući svoju energiju na obične gluposti, prepucavanja, tzv. lajkanja i dislajkanja, komentiranja podmetnutih i lažno kreiranih događaja, na seks, nasilje kao što su sport i ratni sukobi i slične stvari koje ljude drže 'zaključane' u niskim vibracijama.
Kako bi se obranio od mora gluposti kojima je zatrpan svaki dan preko svih tzv. novih tehnoloških kvazi-informacijskih (bolje rečeno propagandnih) kanala, čovjek prelazi u tzv. obrambeni mod, jednostvano se 'zatvara', postaje otuđen, neosjetljiv, bez empatije, brine se uglavnom za sebe, a istovremeno postaje vrlo agresivan i nasilan ako nekoga doživi kao prijetnju, odnosno ako mu netko stane na put. U ovom 'obrambenom' modu kad čovjek strahuje za svoju ekonomsku budućnost, kad doživljava druge ljude kao 'konkurenciju' i prijetnju u smislu dobivanja posla, novca, statusa (natjecateljsko razmišljanje koje su nam usadili već u školskim klupama s sistemom ocjenjivanja), čovjek nema jasan uvid u ono što se događa, ne može se razvijati bilo duhovno bilo mentalno, te bira najlaški put, a to je da bude još jedna cigla u zidu, odnosno da ostane u svojoj kocki, da nikad ne razmišlja izvan te kocke (out of box thinking) i da poslušno radi ono što i drugi rade, te ono što su radili njegovi roditelji, što radi većina, zato jer je netko nekad rekao da je to jedini ispravni put.
Vidiš, stalno razmišljam o tome da nam treba novi jezik, jezik srca, kao u poljskoj šumi, gdje jezik nije bio potreban. Neka vrsta jezika među ljudima, kao neka nova vrsta poezije, poezije koje pčele stvaraju kad plešu pokazujući nam gdje je med. Mislim da češ, da bi kreirao taj jezik, morati naučiti kako proći kroz ogledalo, u jedan novi vid svijesti, gdje osječaš da si jedno s cijelim svijetom oko sebe i odjednom sve razumiješ.
Andre - My dinner with Andre
Daljni razvoj početne misli: