Naš najdublji strah nije da smo slabi i nesposobni. Naš najdublji strah je da smo moćni preko svake mjere. Najviše nas plaši naše svjetlo, a ne naša tama. Puštajući našu vlatitu svjetlost da svijetli, nesvjesno dajemo i drugima dozvolu da to i sami učine. Kako se oslobođamo vlastitog straha, naša prisutnost automatski oslobađa i druge.

Marianne Williamson, preuzeto s www.donebydooney.com

Jedne noći čovjek je usnio san. Sanjao je da hoda plažom s Bogom. Preko neba bljeskale su slike njegova života. Uz svaku sliku primijetio je i dva para otisaka stopala:
jedne koje su  pripadale njemu, a druge Bogu! Kada je i posljednja slika njegova života bljesnula pred njim, pogledao je unatrag na otiske u pijesku. Primijetio je da je mnogo puta na stazi njegova života bio samo jedan par otisaka stopala. To se događalo u najgorim i najtežim trenucima njegova života.

To ga je jako mučilo, pa je upitao Boga o tome: "Bože, Ti si rekao da ćeš, kad te jednom odlučim slijediti, hodati uz mene duž cijeloga puta,
ali primijetio sam da u vrijeme najtežih dana u mom životu ima samo jedan par otisaka. Ne razumijem zašto, kada sam Te najviše trebao, Ti si me ostavio?"

Bog se nasmiješio i odgovorio:

"Moj sine, moje dragocjeno dijete, volim te i nikada te ne bih ostavio! Pogledaj ponovno te tragove stopala. Tokom problematičnih i mučnih vremena, tragovi koje si vidio su bili moji. Kad si vidio samo jedan par otisaka, to je bilo onda kad sam te nosio!"

Čujem kako se glasaju, dozivaju nas...naši prijatelji iz morskih dubina..pa pozdrav i vama dragi moji.

Higher and higher vibration, higher, radiate.......

Opusti se i uživaj u čarobnim žicama jedne gitare na mjesečini...